19.06.2008., četvrtak
Dajte mi da umrem
- 16:20 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
13.06.2008., petak
lonely...
All a boy need is a best friend and a cute boy to kiss!
|
- 13:15 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
11.06.2008., srijeda
hmm...
Male laži, velika prevara.
Odnosi se na sve one osobe koje mjenjaju mišljenje kako vjetar puše, koji ne lažu, ali ne govore ni istinu. One koji ne razmišljaju kako njihova djela utjeću na druge.
27 mi je godina. Uskoro ću 28. Radim posao koji ne volim. Nemam najboljeg prijatelja. Osoba koju volim ne voli mene. Nemam svoj stan, niti postoji šansa da ću ga imati. Nemam kučnog ljubimca. Frižider mi stoji prazan jer sam uglavnom bez love ili jednostavno lijen kupiti išta. Peder sam. Dosadno mi je u životu. Povremeno uzimam heroin. Odnos sa roditeljima mi je jednak nuli. Tijelo mi je izmučeno od prekomjernog konzumiranja svega i svačega. Depresivan sam i ponekad poželim da sam mrtav.
Jučer sam plakao. Neznam točno zašto. Izašao sam iz pošte na Glavnom kolodvoru, sjeo se na stepenice i počeo plakati. Nije mi bilo važno što me ljudi gledaju, niti se sjećam koliko sam dugo tako sjedio. Osjećao sam se iscrpljeno i beskorisno. Nisam znao kamo da idem ili šta da radim. A da sam i znao, ne bih imao snage ništa učiniti. Svijet je prolazio, a ja sam sjedio i plakao kao curica.
Danas sam u novinama pročitao da su jučer točno u 12 sati 15 gay parova došlo na Cvijetni i poljubili se. Prepoznao sam svog bivšeg među njima. Osjećao sam se u kurcu. Zapravo još uvijek se tako osjećam. Želim i ja poljubiti svog dragog. Ali njega nema...
Jesam ja kriv što me majka odgajala u duhu djece cvijeća, što mi nije usadila borbenost i natjecateljki duh? Da li sam ja kriv što me odgajala kao da nema loših ljudi na svijetu?
I zar sam ja kriv što sam, kada sam saznao istinu o svijetu koji me okružuje počeo sam stvarati štit i obranu? Nisam!!! I ne preuzimam odgovornost za ništa što sam napravio braneći se. Nisam znao drugačije. Ponašao sam se instinktivno, kada mi je već odgoj bio totalna propast.
|
- 09:59 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
04.04.2008., petak
Ti...
Uvjeri me da je život lijep, i pokaži mi svijet. Pokaži mi ono što ti vidiš.
Želim se naučiti smijati, pričati o nevažnim stvarima i veseliti novom danu. Želim piti jutarnju kavu u krevetu, pored tebe, ljubavi moja.
|
- 23:06 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
03.04.2008., četvrtak
AHHH...look at all the lonely people!
Ako ima Boga, da li je sve ovo njegov plan?
Mislim da je život onakav kakvog si ga stvoriš. Bez ikakvog mješanja neke više sile.
Bog je htio da prošlo ljeto provedem spavajući na klupicu u Ribnjaku? A zimu na kolodvoru mi je onda vjerojatno Isus predodredio. A Blažena djevica Marija mi je iglu u ruku zabijala svaki dan. Ako ima Boga, taj je onda neki teško poremećeni lik.
Danas sam se vratio iz pritvora. Bio sam optužen na nekakav napad nožem. Super, a? 24 sata ispitivanja su me baš fino oraspoložila. Vratila se moja ljubav u naš pravosudni sustav. Za kaj sam optužen možeš pročitati ovdje.
To mi vraća nadu u moj povratak u "civilizirano" društvo.
|
- 00:28 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
26.03.2008., srijeda
acid-tulum
Soba mi je prepuna nekih ljudi, 4 popodne je a samo sam ja budan. Nema cigareta, nema ni love a kamoli hrane. Zrak je ful zagušljivo i ustajao. Na radnom stolu je hrpa istresenih čikova, prazne flaše vina i prošlotjedna kava. Da, ni kave više nema. Brijem da je vani hladno i da puše. Nisam već dugo bio vani, pogotovo ne po danu. Isuse, dao bi ljevu nogu za jednu kutiju pljugi!!!
|
- 15:46 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
25.03.2008., utorak
Pismo nesretnoj ljubavi...
|
Ok. Pošto ti nikad nećes napisati to pismo, možda bi ga ja trebao napisati. ako sam i trazio mnogo prije, sada vise nemam tako velika ocekivanja. Zapravo, nemam vise gotovo nikakva. Godinu dana sam cekao da mi kazes da nikada neces biti samom. Dok sam bio mladi mozda bi i cekao par godina, ali sada starim i nemogu si dopustiti da provedem 5 godina cekajuci nesto sto se nikada nece dogoditi.
Pliz nemoj mi vise govoriti ljubavi, najdrazi i volim te jer to jednostavno nije istina i time samo sve vise sjebavas mene jer to zapravo ne mislis. Kada bi ja bio jedini kome to govoris, onda bi stao i razmislio jos malo bolje o tome, ali kako sam ja samo jedan od mnogih koji su polaskani tim epitetima, jednostavno nemam vise snage zivjeti u nadanju i iscekivanju. Previse me boli...
Ovo je dio pisma koje sam napisao svome dečku i nikad ga poslao. Nadao sam se da će se nešto promjeniti. I dalje nemam snage poslati to pismo. Možda ne želim zatvoriti ta vrata.
|
- 23:20 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
